„Moj grad“ – Antonina Fjodorovna Litvinjenko

U današnjem izdanju rubrike „Moj grad“ upoznajte jednu izuzetnu sugrađanku koju su
vjetrovi života i rata doveli do Gradiške kojoj se nesebično poklonila do kraja njenog života.
Antonina Fjodorovna Litvinjenko rođena je u aprilu 1924. u selu Irša, u Žitomorskoj oblasti,
nedaleko od glavnog grada Ukrajine, Kijeva. Djetinjstvo je provela sa majkom, dva brata i
sestrom u rodnom selu Irša. Otac Fjodor ih je napustio prije nego što su ona, sestra i braća
pošli u osnovnu školu.
Antonina koju su svi odmalena zvali Tonjam je jedina od djece uspjela završiti školu i steći
zvanje medicinske sestre. Kada je počeo Drugi svjetski rat, mobilisana je u Crvenu armiju,
gdje je provela vrijeme kao bolničarka na raznim frontovima sve do njenog zarobljavanja u
Sevastopolju.Odlikovana je ordenom narodnog heroja SSSR, zato što je nekolicinu ranjenih
oficira uspjeli izvući sa prve linije fronta.
Nakon zarobljavanja deportovana je u Njemaku gdje je provela vrijeme do kraja rata u
nekoliko radnih logora, gdje je radila teške fizičke poslove. U jednom od tih radnih logora, u
Glajnštetenu upoznala je svog budećeg supruga Mihajla za kojeg se udala po završetku rata.
Odmah po dolasku u Gradišku 1945. zapošljava se kao medicinska sestra u gradiškoj
bolnici(bila je najbliža saradnica dr Pračića). Funkciju glavne sestre obavljala je sve do
odlaska u penziju 1976.godine.
Valja istaći da je majku i jednog od braće izgubila još u Drugom svjetskom ratu. Drugog brata
i sestru uspjela je naći tek 20-ak godina nakon rata, nakon više bezuspješnih pokušaja jer su
oni nastavili živjeti u azijskom dijelu SSSR.
Bila je majka dvojice sinova,Nikole i Vladimira. Umrla je u januaru 1977.g. nakon tri godine
borbe sa leukemijom.
Sjećanje na njegovu baku prenio je njen unuk prof Žarko Milivojac, a ono je integralni dio
zbirke „Žene Gradiške“, čija je urednica prof Desanka Rađević u svom osvrtu na život i rad
Tonje Milivojac napisala riječi kojima završavamo današnje izdanje rubrike „Moj grad“:
„Tonja je bila uvijek ljubazna i nasmijana. Narod ju je volio. Posebno su svi isticali da su imali
neograničeno povjerenje u njen rad. Uvijek je pružala nadu. U Gradišci je prihvaćena kao
svoja, a i ona se osjećala u Gradišci kao među svojima. Svi smo je znali kao sestru Tonju
Ruskinju“
N. Ristić