Moj grad: Omer Mujadžić

U današnjoj rubrici Moj grad predstavili smo vam lik i djelo Omera Mujadžića koji je do danas najpoznatiji i najznačajniji likovni umjetnik – slikar, koji po rođenju potiče s ovih prostora. Njgovo likovno stvaralaštvo je u ovoj sredini ostalo, uglavnom, nepoznato. Nepoznato je ostalo iako su o njegovom umjetničkom, slikarskom djelu u njegovom vremenu, pored likovnih revija i stručnih osvrta istoričara umjetnosti i likovnih kritičara, pisale i ugledne dnevne i nedjeljne novine. Nažalost, nije bilo ni inicijativa da se priredi izložba njegovih slika u ovoj sredini, mada se nekoliko njegovih slika nalazi i u Likovnoj galeriji u Banjaluci.

Omer Mujadžić je rođen u Gradišci u zanatlijskoj porodici, 1.februara 1903.godine. Svoje rano djetinjstvo provodi u Gradišci u kojoj pohađa i završava osnovnu školu. Još kao đak osnovne škole isticao se kao izrazito darovit dječak u crtanju, pa čak i u korišćenju uljanih boja.

Poslije završene osnovne škole, a kako tada u Gradišci nije bilo srednjih škola, upisuje se u gimnaziju u Derventi. Ova gimnazija je tada bila poseban tip škole s kombinovanim programom realke i klasične gimnazije, s više časova crtanja. Međutim, njenim ukidanjem i otvaranjem učiteljske škole, Mujadžić nastavlja gimnazijsko školovanje u Banjaluci, a zatim u Sarajevu, gdje 1918.godine maturira.

Sljedeće školske godine, uz pismenu očevu saglasnost zbog maloljetstva, upisuje se na Umjetničku akademiju u Zagrebu. Studije na akademiji završava na vrijeme, iako se, zbog nemogućnosti roditelja da ga finansijski pomažu, sam izdržavao.

Završetkom studija na Akademiji u Zagrebi odlazi u Pariz 1924.godine, kao stipendista francuske vlade, na daljne studije. Tamo pohađa poznatu i veoma cijenjenu školu likovne umjetnosti ECOLE DES BEAUX – ARTS i još neke privatne umjetničke škole, a zatim se 1926. godine vraća u Zagreb.

Nakon nekoliko godina Omer Mujadžić, kao najmlađi student u istoriji Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, postaje njen profesor, a jedno vrijeme i dekan. Na dužnosti profesora Akademije proveo je više od 40 godina, vodeći više generacija slikarskih klasa.

Poslije povratka iz Pariza, 1927.godine, s još nekoliko slikara – svojih savremenika, izlaže svoje slike na izložbi poznatoj kao Izložba šestorice. On 1929. i 1930. godine postaje osnivač i član grupe lkovnih umjetnika, poznate pod nazivom Zemlja.  Pripadnici ove grupe krajem 1929.godine organizuju likovnu izložbu koju je tadašnja likovna kritika veoma pozitivno ocijenila, a neki kritičari su čak isticali da je Mujadžić najizraženija ličnost ove izložbe.

Omer Mujadžić priređuje svoju prvu samostalnu izložbu 1930. godine u Sarajevu, a tek 1933. je imao svoju samostalnu izložbu u Zagrebu. Njegova samostalna izložba portreta bila je 1978. godine priređena u Galeriji jugoslovenskog portreta u Tuzli.

Likovno stvaralaštvo Omera Mujadžića, iz njegove prve faze, ima naznake ekspresionističke inspiracije, s elementima kubizma. Kasnije nalazi inspiraciju u portretima i figuralnim kompozicijama iz mrtve prirode. Njegove slike daju osjećaj mekoće i prijatnosti enterijera. On slika motive iz rodnog kraja – Gradiške i okoline, te pejzaže iz primorja, a glavna tematika su mu portreti i figure. Najpoznatija su mu ostvarenja :  Portret sestre, Ribari, Sestra, Vezilja, Autoportret,  te pejzaži Baške, Hvara i drugi. U slikama i portretima dolazi do izražaja njegov istančan smisao za formu i tonsku koloritnu harmoniju. On se isticao i kao izuzetno suptilan crtač.

Zahvaljujući svojoj crtačkoj suptilnosti izradio je više likovnih rješenja za neke novčanice, kako Kraljevine Jugoslavije, tako i poslijeratne Jugoslavije. O tome je pisala Politika  od 8.septembra 1996.godine pod naslovom Velika umetnička dela na malom formatu.

U pasusu posvećenom Omeru Mujadžiću stoji :

„ 1.1.1937.g. u opticaj je puštena novčanica od 500 dinara ( Prvi takav apoen u novijoj našoj istoriji od datuma 6.septembra ( rođendan mladog kralja Petra II ) . Crtež je izradio slikar Omer Mujadžić ( rođen 1903.godine u Bosanskoj Gradišci ). Nakon završetka Umjetničke akademije u Zagrebu, 1926.godine specijalizira se na ECOLE DES BEAUX-ARTS. Poynati su njegovi portreti, figurativne kompozicije, pejzaži i mrtve prirode. Radio je crteže za novčanice i posle Drugog svetskog rata. „

Za izradu pomenute novčanice tadašnji kralj Aleksandar Karađorđević obratio se svom dobrom poznaniku, vajaru Ivanu Meštroviću, da mu predloži nekoga ko će izraditi dobar crtež za navedenu novčanicu. Meštrović je, bez dužeg razmišljanja, predložio Mujadžića. Na kraljev poziv Mujadžić odlazi u Beograd i kraće vrijeme bavi u hotelu Moskva, a zatim ga je kralj pozvao da odsjedne u njegovom Dvoru na Dedinju. Tako je Mujadžić, odlazeći u Zavod za izradu novčanica u Topčideru, boravio i u kraljevskom Dvoru. Tamo je 1934.godine izradio likovno rješenje za novčanicu koja je nešto kasnije puštena u opticaj. U toku izrade crteža, izradio je i portrete kralja Aleksandra i kraljice Marije, za koju je govorio da i sama ima smisla za likovno izražavanje. On je, takođe, portretisao i više istaknutih ličnosti i državnika svoga vremena, među kojima Tita i Jovanku.

Poznato je da je Omer Mujadžić bio skroman, povučen i nenametljiv slikar. Slikao je ono i onoliko koliko mu je njegova priroda dozvoljavala. Ne podliježući nasilnom modernizmu, ostao je vjeran svojoj prirodi. O tome najbolje svjedoče njegove riječi koje je jednom prilikom izrekao :  Kao prvo i posljednje jeste da čovjek mora biri vjeran svojoj prirodi. Bio sam uvijek po strani bilo kakve nasilne modernizacije. „ Vrijeme je, uglavnom, a  naročito poslije penzionisanja , provodio u svom ateljeu u Akademiji i u šetnji.Omer Mujadžić je  više puta privatno dolazio u svoj rodni kraj –  Gradišku. Međutim, krajem 70-ih godina došao je na poziv tadašnjih vlasti da učestvuje, s više umjetnika, u osmišljavanju rješenja za spomenik poginulim učesnicima rata protiv fašizma i civilnimžrtvama fašističkog tetora. Dolazeći u Gradišku često je govorio kako je grad doživio mnoge promjene u odnosu na vrijeme iz njegovog djetinjstva.

Ipak, može se reći da mu, pored sredine u kojoj se rodio, ni sredina u kojoj je više od 70 godina živio, radio i stvarao svoja likovna djela, nije bila naklonjena. Nakon više decenija – tek poslije njegove smrti ( umro je 28. oktobra 1991.godine )  u  Zagrebu su priređene dvije izložbe njegovih slika, jedna ubrzo poslije smrti, a druga povodom desetogodišnjice smrti.