Moj grad – Ulica Dušana Šmitrana
Današnje izdanje rubrike Moj grad posvetili smo Dušanu Šmitranu, slikaru čije ime nosi jedna ulica u našem gradu, tačnije ulica koja predstavlja granicu između naselja Obradovac i Kruškik.
Dušan Šmitran rođen je 21. septembra 1935. godine u Sovjaku, selu čiji su svi stanovnici za vrijeme ofanzive na Kozari odvedeni u logore.
U knjizi Dragoje Lukića „Rat i djeca Kozare“ nalazi se autorski tekst Dušana Šmitrana u kojem on kaže da su njegovi roditelji, otac Mile i majka Anica bili siromašnog stanja i teško živjeli podižući šestoro djece, među kojima sam je on bio najmlađi.
„Upravo je trebalo da pođem u osnovnu školu kada je počeo rat. Novembra 1941. ustaše su ubile mog najstarijeg brata dvadesetogodišnjeg Iliju. Za vrijeme ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942, čitavo naše selo strpano je u logor. U Staroj Gradišci oca su odmah izdvojili i nikad ga više nijesmo vidjeli. Brata Stevu otjerali su u Njemačku i on je nekako preživio rat. Majku i nas četvoro djece tjerali su danima preko Jablanca i Mlake sve do Jasenovca. Poslije nekoliko dana odvukli su i majku i ona se više nije vratila, a nas djecu — Boru, Zdravku, Dušanku i mene, — sa još mnogo djece prevukli su onim marvenim vagonima u dječji logor Jastrebarsko. Obukli su nas u ustaška odijela i razdvojili. Sjećam se straha od smrti, okružen umrlom djecom koju su svako jutro kupili iz barake, slagali kao cjepanice na velika zaprežna kola i nekud odvlačili. Neki su dolazili i odvodili svoju djecu. Po nas nije imao ko doći. Ali, jednoga dana pojavila se u logoru strina Stoja, promućurna i snalažljiva žena i sa svojom djecom izvela i nas. Bilo je tada teško prebaciti se na Kozaru. Malo smo putovali vozom, malo zaprežnim kolima i dugo pješačili. Tako smo i došli u naše selo koje je bilo gotovo pusto. I naša kuća je bila izgorjela, a avlija u korov zarasla. Jaka zima i oskudica, česte neprijateljske potjere i sklanjanje naše u Kozaru, sve je to bilo lakše od života u logoru“ pisao je Šmitran.
Dušanovu sudbinu odredio je jedan susret sa Radomirom Antićem, akademskim slikarom. Profesionalni vojnik otkrio je u njegovom slikarskom ateljeu drugi svijet. U njemu se razbuktala jedna želja, od školskih dana duboko zakopana i ljubomorno čuvana. Ubrzo zatim, odjednom su šiknule iz njega crtačke sposobnosti, temperamentna linija i bogata ekspresija boja.
U njegovom slikarstvu osjeća se bol, ali i radost života. Jer, Šmitran je u duši pjesnik. Njegove slike iz zavičaja — „Miloševo Brdo“, „Sovjak“, „Bijakovac“, „Sjećanje“ i čitav ciklus „Kozara“ — sa ofanzivama i kolonama, zgarištima i suzama, rađene u crnim i prigušeno sivim tonovima, izražavaju bol, ali u isto vrijeme pred njima čovjek osjeća i svu radost života.
Jednom su upitali Šmitrana koja mu je slika najdraža. On je odgovorio da je to slika „Vučica“, koja je stara preko trideset i pet godina. Slovenački pisac, Tone Svetina, je napisao knjigu „Vučići Kozare“ u kojoj je Šmitran glavni lik i na prvoj stranici te knjige je slika „Vučica“ koja mu je najdraža jer je upravo ona dobila svoje pravo mjesto, koje joj neosporno pripada.
Šmitran je živio u Puli u Hrvatskoj a slikarstvom se bavio od 1961. godine. Banjalučani su imali priliku tri puta da vide njegove izložbe. Prvi put je to bilo davne 1976, a nakon toga 1982. godine, treća izložba je bila pred smrt umjetnika, početkom oktobra 2007. godine, kad je i Gradiška publika nakon 25 godina imala priliku da vidi njegovo stvaralaštvo. U međuvremenu svoje je slike izlagao širom Evrope.
Dušan Šmitran je poginuo 22. decembra 2007. godine u 72 godini života u saobraćajnoj nezgodi kada se za Rijeku vraćao iz Banja Luke gdje je, nakon Prijedora, Gradiške i Doboja, izlagao svoje radove kojima je ponovo povezao zavičajnu Kozaru i Istru u kojoj je živio četrdeset godina.